Problem sa heklanjem jest to što jednom kad vam bodovi, mustre i sheme uđu u žile, i ne morate više toliko često brojati i paziti svaku nit (a desi se s vremenom svima), imate previše vremena za razmišljanje.Ima tako dana kada uzmem radit neku jednostavnu kapicu i u transu nabadanja jednostavnih i dvostrukih bodova ukrug imam potrebu preispitivati svašta, pa s time dođem često do strašnih spoznaja.
Tako sam eto nabola jednu temu koja me toliko zaintrigirala da sam morala pustiti kapicu i ići sve brzo podijelit s vama i prije nego podijelim i kapicu.
Radi se dakle o sljedećem:
Kako se desi da s godinama imate sve više stvari a sve manje ljudi u svom životu?
Primjerice kod mene se od nekog veeelikog društva i strašno širokog kruga poznanstava smanjilo sve na goli minimum.
Ali tužno je to da i nisam sama za to, bilo direktno bilo indirektno, odgovorna nego smo svi zajedno jednostavno odustali.
Nekako su svi izgubili dragocjeno vrijeme za ljude. Imaju druge obveze. Moraju radit, moraju gradit, moraju zaradit. Uzme to vremena čovjeku.
I onda nekako ljudi ishlape. Kave postanu sve rijeđe, izlasci postanu prevelik zalogaj, postane prekomplicirano i uopće dogovorit neko druženje u vrijeme koje svima odgovara.
Uvijek nekome nešto iskrsne i nekako sve drugo postane prioritet, pa se odgodi jednom, pa dvaput, pa se ljudi prestanu i trudit. Kao "vidimo se kad se vidimo".
Da ste mi rekli da će mi se to desit prije 10 godina, rekla bih vam da ste zlobni pesimist. I mislila bih to.
Jer onda sam mislila da se društvo/ekipa/prijatelji neće nikad potrošiti.
Al potroši se.... ishlapi...postane neka vrst kulturnog klimanja više nego istinska želja da čujete i saznate sve.
Ne nužno zato jer vas ne zanima, nego zato jer nemate vremena za baš svaku priču.
Znači li odrastanje postati sebičniji? Ili je to samo obrambeni mehanizam?
Može li se vratiti na vrijeme kada su prijatelji bili dragocijeniji od stvari?
U kojem trenutku održavanje prijateljstva prestane biti radost i postane samo još jedna obveza?
Možda smo to sami krivi jer je jednostavnije stisnuti koju rečenicu na FB (ili blogu :-D)nego uzeti vremena i sjesti i razgovarat s nekim.
Možda možemo krivit kapitalizam pa reć da smo prezauzeti preživljavanjem da bi stigli trošit vrijeme na kafenisanje.
Možda možemo reć da nisu ni ti prijatelji što su nekad bili.
A možda možemo na vrijeme shvatiti da kad ostarimo nećemo se sjetit svake krpice, cipelice i gadgeta koji smo si kupili, nego ljudi koji su nam ispunjavali živote, pa uzet svoja sjećanja u svoje ruke još dok su u nastanku i potrudit se da budu sjećanja vrijedna sjećanja!
